Saturday, December 02, 2023

Rock the Cashbah/Pop muzika i moderna Orijenta/Reportaže iz Egipta, Alžira, Izraela, Palestine, Maroka, Lebanona i Irana - Arian Fariborz

Rock The Kasbah - Popmusik und Moderne im Orient: Reportagen aus Ägypten,  Algerien, Israel, Palästina, Marokko, dem Libanon und dem Iran : Fariborz,  Arian, Burchard, Christian: Amazon.de: Bücher

Rock The Cashbah/Popmusik und Moderne im Orient/Reportagen aus Aegypten, Algerien, Israel, Palestina, Marokko, dem Lebanon und dem Iran - Armin Fariborz

Palmyra Verlag - 2010

Danas se popularna scena Magreba, Centralnog i Bliskog istoka nalazi "između komercijalnog pritiska prilagođavanja tržištu i cenure vladajućih struktura". U kratkoj, ali slojevitoj i dobro napisanoj studiji, nemačkog novinara, publiciste i urednika "Deutsche Welle", Ariana Fariborza, sažeto, opisani su neki od aspekata nabrojanih scena. Kreće s heavy metalom u striktno konzervativnoj i pobožnoj sredini kakav je Iran danas. Poznato je da je u Iranu 60ih i 70ih godina, kao i u većem delu regiona, od Kaira do Bejruta, cvetala psych pop scena sa imenima kao što su Googoosh, Fairuz i Umm Kulthum. Vremena su se promenila i sada, mahom ilegalno, scena i dalje postoji u prilično teškim uslovima. Retki koncerti, održavaju se po stanovima i religijskim ustanovama drugih verskih zajednica. Dovijaju se na razne načine, pošto su recimo ženski vokali dozvoljeni samo da se snimaju i emituju u horovima. Postoje državne komisije koje procenjuju tekstove, sviračku kompetentnost i sveukupan doživljaj. Vladavine se smenjuju. Konzervativni lideri onemogućuju liberalnim vođama da sprovedu reforme, tako da su neki od u omladini popularnih imena prisiljeni da se sele i rade na zapadu. Tako je na primer bend "O-Hum" početkom 2000ih izdao zabranjen album: "Nahal-e-Heyrat" i stekao ogromno sledbeništvo samo putem interneta i oralne propagande. Svakodnevnica ne sme da se kritikuje i spominje, dok recimo religiozne teme još imaju prolaz. Za gravirajuću i cvetajuću elektronsku i ambijent scenu, s imenima poput: Sote, "Amini, Najafi i Entezaami", ovde nažalost nije bilo dovoljno mesta. Priča o heavy metalu nastavlja se sa Egiptom. Tamo je vladajući režim čak sproveo raciju nad sledbenicima ovoga žanra i javno sproveo "čišćenje". Tako da su klinci i omladina morali prvo da pređu period prevaspitavanja i da se u direktnom prenosu odreknu slušanja i sviranja ove muzike. Vremenom, pritisak je oslabio tako da i danas tamo postoji mala, ali vitalna scena. Konkretno, verski izaslanici imaju problem sa "black metalom". Razumljivo, ali šta da se radi. Svaka generacija ima svoje izazove i suprotstavlja se nasleđu roditelja, zakonodavaca i predaka. Dobra stvar je da se u metal muzici Egipta čuju i orijentalni instrumenti i aranžmani što je doprinos globalnoj kontra kulturi. Ovde se konkretno spominju neka imena, poput: "Scarab", "Odious" i "Massive Scar Era". Pa ako volite, proverite. Alžir se predstavlja u knjizi sa temom - "hip hop". Odavno poznato je da ogromna dijaspora Magreba u velikim centrima Francuske gura tradicionalni pravac - "rai". A i planetarno popularna i tragično preminula zvezda Rachid Taha, čula se i na zvaničnim top listama mnogih evropskih zemalja. Autor Arian navodi: "Intik", "SOS", "City 16", "Hamma Boys" i "Le Micro Brise Le Silence" kao glasove nove generacije, nezadovoljne socijalnom nepravdom i kriminalom koji vlada svakodnevnicom. Mladi umesto oružja traže da se i njihov slučaj čuje glasno i jasno, kao što je kasnije opisano u slučaju sa opisima živih scena, mladih Palestinaca i Izraelaca. Izraelska režiserka Anat Halachmi uspela je da za svoj dokumentarni projekat pridobije palestinske zvezde "DAM" ("Da Arab MCa") i cionističku rap zvezdu Kobi Shimonija - "Subliminal" iz Tel Aviva. Iako su na početku delili binu i sudbinu, pa i bili glasni protivnici nasilja, njihovi putevi se razilaze i svako odlazi na svoju stranu, u verbalnom konfliktu mišljenja. Pa i u ličnom sukobu zbog tumačenja Intifade i rata koji je eskalirao na ulicama Svete zemlje. Jako zanimljivo, stresno i potresno poglavlje knjige. U nastvaku knjige Fariborz piše o jakoj, ne baš tako masovnoj "improv" i eksperimentalnoj sceni Libana i internacionalnoj zvezdi andergraunda Mazenu Kerbaju. Kerbaj na prepariranoj trubi i drugim duvačkim instrumentima, uz predmete iz svakodnevnice kreira zvučne pejzaže uključujući i bombardovanja i nesvakidašnje teme iz Libana. Pravo je čudo šta ovaj, između ostaloga i slikar i svestrani umetnik i aktivista, postiže na svojim nastupima, koje delimično i sam organizuje u klubovima Bejruta. Sarađivao je i sa Evropljanima Axelom Doernerom, Franzom Hautzingerom i Michaelom Zerangom, autoritetima na "improv" binama koje često srećemo na stranicama britanskog časopisa Wire. Pominju se i neka druga imena, kao recimo i uspešan "trip hop" duo "Soap Kills". Izvesno približavanje svetskim trendovima postoji, ali bez previše odricanja od lokalnog kolorita i bogate tradicije. Za kraj, ostaje još Maroko i fenomenalni "Master Musicians of Joujouka ". Poznati po dugovečnosti i jednom od prvih "world music" albuma sa najtalentovanijim Rolling Stoneom, pokojnim Brianom Johnesom, imali su brojnu podršku u svetu umetnosti i medija. Samo da dodam recimo Briona Gysina i Paula Bowlesa, pa i književnika Williama S. Burroughsa koji su ih voleli i gurali na svoj način. To malo legendarno selo sa par stotina stanovnika, Joujouka - hranila je grupa muzičara koji su na tradicionalnim instrumentima kreirali hipnotičke bravure na koje mnogi i dan danas ne ostaju imuni. Ostali su teška borba oko njihovog nasleđa, zavada i personalne podele. Prvenstveno zbog diskusije da li treba da se modernizuju ili ostanu verni svojim korenima i bazičnom zvuku. I to je nekako i jedna od poenti knjige. Sukob između tradicionalnog i modernog. Samo još za kraj da napomenem odličan uvod multiinstrumentaliste Christiana Burcharda iz minhenske grupacije Embryo. Proputovao je ceo region u više navrata, tamo nastupao, istraživao i jako dobro zna u kakvim uslovima tamo ljudi žive, muzičari stvaraju. Poznaje puls Orijenta. Jako lepa knjiga. Poklonite je ili sebi ili najdražijima. 



No comments: